Kao bos po kamenju.

Eto, tako nekako izgleda taj osjećaj. Sve ti znaš, i kako hodat i kuda ići, ali, odjednom, žulja onaj kamen, bode skriven trn. A valja dalje.

Nazad se ne može, a i što bi? Samo naprijed. Guraj i giljaj, dok ide.

Dok ide – ide.

Kao ono kad se u haustoru najednom ugasi svjetlo. A ti negdje u prizemlju. Najednom, podrum u kojem držiš bicikl, zjapi ko ulaz u vještičju izbu, a hladan dah – do maloprije običan propuh, a sad šejtan kakav neopranih zubi, ceri se i gleda kako da te smota pod svoje skute, ježi ti kožu. Eto, tako to nekako izgleda.

Kad nam se kakav oslonac izmakne.

Kad kaldrma po kojoj stalno landaramo, najednom propadne. Kad nam ode neko koga smo podrazumijevali. Kad nam konstanta postane varijabla. I ništa više nije isto. Ni voda, ni pjesma, ni ulica kojom svaki dan jednako prolaziš. Preko noći, sve je bljutavije, besmislenije, tuđe.

Ode Pisac. Preseli. Zamuknu glas koji smo svi znali. Ućuta onaj kojeg sam uvijek volio čuti.

Preseli, a ni torbe nije spakovao.

Samo, tek tako, a uvijek prerano – ode.

Sve što možemo, i što nam preostaje, na bis da ustanemo, i da ti se poklonimo.

Mirno ti more, oraču mora…

„Ako me pamćenje još dobro služi, ako ovo srce

još uvijek dobro misli: ne prestade kiša, nego

silnije, sve silnije, po nama se stušti. Sada već

shvatam taj jezik nemušti. Sami, Silvije, sami.

I pokisli.“

(A.Sidran; „RECITAL NA KRANJČEVIĆEVOM GROBU, OKTOBRA ŠEZDESETOSME, O

ŠEZDESETOGODIŠNJICI PJESNIKOVE SMRTI“, odlomak)